Povijest škole
Do 1937. godine škola u kojoj su se obrazovala djeca s područja današnje općine Raša bila je smještena u Krapnu, 2 km od Raše. Školu je pohađalo 80 djece, imala je 4 učionice, a nastava se odvijala na njemačkom i hrvatskom jeziku, a kasnije na talijanskom jeziku, iako je bilo 80% djece hrvatskog podrijetla. Do početka rada nove škole u gradu, djeca su pohađala školu u nekadašnjoj zgradi policije.
Cijeli grad Raša sagrađen je u 547 dana, a uz stambene jedinice podignute su javne zgrade, hotel, pošta, crkva, vrtić, škola, bolnica, kino, kazališna dvorana, telefonska centrala, toplana. Izgradnjom Raše, rudarski centar premješten je u novoizgrađeno mjesto gdje je bilo zaposleno oko 6000 radnika s ovog područja. Usporedno s izgradnjom mjesta, 1937. godine izgrađena je i nova škola za 200 raške djece te je nazvana Scuola elementare Guglielmo Marconi. S radom počinje 1938. godine. Naziv je dobila po poznatom talijanskom izumitelju i osnivaču bežične telegrafije te dobitniku Nobelove nagrade za fiziku. Prvi ravnatelj bio je podrijetlom Hrvat, prezimena Vratović. Već 1938. godine ravnatelj postaje učitelj Armano, kojeg je naslijedio Nider Giuseppe.
Škola je neprekidno radila do 1943. godine kad ju je zauzela talijanska vojska koja je tamo bila do kapitulacije Italije u rujnu iste godine. Od 1943. godine do potpunog oslobođenja postojala je talijanska škola, ali su je hrvatska djeca slabo pohađala, već su s roditeljima odlazila u šumu bježeći pred Nijemcima, a neka od njih postali su pioniri i kuriri. U Raši nije postojala partizanska škola pa djeca za vrijeme borbe nisu učila hrvatski jezik, tako da je narod s oduševljenjem prihvatio otvorenje hrvatske škole 31.svibnja 1945. godine. Školu je pohađalo 400 djece, a neki od prvih učitelja bili su Palčok Vesela, Valković Veca, Žele Josip (upravitelj škole), Litvić Zlata, Mesanov Doroteja, Hitrec Štefanija i Malic Danica.
Od školske godine 1945./1946. nastava se sljedećih nekoliko godina odvijala na hrvatskom i talijanskom jeziku. Nakon toga postala je isključivo hrvatska škola te mijenja ime u Osnovnu školu Ivana Batelića, čije ime nosi i danas.
U školi se nalazilo 10 učionica na dvije razine i 3 nastavnička stana, a uz zalaganje djece, uredio se vanjski park i dvorište škole. Na najvišoj etaži kompleksa škole nalazili su se stanovi za zaposlenike, koji danas služe kao pomoćni radni prostori. Zanimljivo je da su dječaci i djevojčice bili odvojeni – tako je za dječake bilo rezervirano prizemlje i poseban ulaz sa strane vrta, a djevojčice su boravile na katu škole i imale ulaz s ceste. Veliki prozorski otvori omogućavali su prirodno osvjetljavanje prostorija.
Uz redovnu nastavu, u školi su se odvijali i tečajevi (oficirski tečaj za 1. razred gimnazije, niži obrazovni tečaj za rudare, tečajevi hrvatskog jezika). Dolazi i do promjena u metodama poučavanja i odgoja: prestaje se s uporabom tjelesnog kažnjavanja učenika, a odgoj se bazirao na demokratskim principima i uvjeravanju.
Osim u školi, u to vrijeme kulturni i javni život odvijao se i u narodnom sveučilištu, omladinskom i radničkom domu, kinu, knjižnici i čitaonici. Raša je bila pravi mali kozmopolitski grad u koji su dolazili povratnici iz zapadnoeuropskih zemalja, Amerike i Kanade.
Godine 1966. zatvara se raški rudnik. Godinama nakon toga grad je prolazio kroz brojne promjene, u školi su se izmjenjivale generacije učenika i učitelja, a školu su vodili ravnatelji Stjepan Kocijan, Pero Čakarun te Alojz Crljenko. Tijekom godina polako su se gasile brojne područne škole: Brgod, Barbići, Trgetari, Sveti Lovreč i Koromačno.
Danas je broj djece u školi znatno manji nego u vrijeme njezinog osnivanja. Nastava se održava samo u matičnoj školi u Raši i broji devedesetak učenika. Dugogodišnji ravnatelj Stanislav Horvat otišao je u mirovinu 2012. godine, a nova ravnateljica Greis Franković sa svojim timom učitelja, stručnih suradnika i ostalih djelatnika škole nastoji raškoj djeci pružiti što više znanja, vještina i mudrosti kako bi izrasli u odgovorne osobe koje će jednog dana voditi ovaj grad.
Tko je bio Ivan Batelić?
O životu Ivana Batelića saznali smo iz usmenih izvora, od potomaka obitelji Batelić i članova Udruge antifašista Labin. Oni su s učenicima Povijesne i Novinarske grupe nesebično podijelili malobrojne pisane izvore i nekoliko fotografija o tom tragično preminulom partizanskom borcu.
Ivan Batelić rođen je 16. studenoga 1916. godine u selu Frančići, pokraj Marića, nedaleko Labina. Roditelji su mu bili Mate i Foška Batelić te se zna da je imao četiri sestre i dva brata, nažalost svi pokojni. Imao je sina Stanislava koji se rodio nakon njegove pogibije te je i on preminuo prije nekoliko godina. Od potomaka koji žive i rade na području Labinštine živući su dva sina i kćerka.
Služio je redovni vojni rok u talijanskoj vojsci. Radio je u rudniku. Bio je član KP. Kao komunist i antifašist uhapšen je i odveden u zatvor u Pulu. Nakon izlaska aktivno se uključuje u NOP. Partijske organizacije prišle su osnivanju NOO. Tako su se u kući Ivana Batelića okupljali politički radnici, uspostavljali kontakte, zakazivali sastanke, čitala se štampa, otpremala pošta, sakupljala hrana, odjeća, obuća i lijekovi. Uskoro je počelo upućivanje boraca u partizanske jedinice.
Njegova majka Foška (zvana partizanska majka) u obiteljskoj je kući kuhala za okupljene. Sve u strogoj ilegali. Straže su bile na vrhu sela i u slučaju opasnosti sve se nosilo u šumu. Zanimljivo je da se i u pisanim izvorima (u knjizi Oružje i sloboda u Istri, Ljube Drndića) spominje aktivnost rajona Marići sa 10 partijskih jedinica i 50 članova te njihovo djelovanje 1943. godine. Ivan Batelić tragično je preminuo 2. ožujka 1945. godine iznad Raše u jednoj partizanskoj akciji kada je došlo do pucnjave. Mjesto pogibije obilježeno je spomenikom, a svake se godine komemorativnim skupom odaje počast prerano preminulom Ivanu Bateliću. Kažu da je bio inteligentan, vrlo vrijedan te je kao samouk stolar izradio mnoge predmete u svojoj kući.