Osnovna škola Ivana Batelića Raša

Fata: Zanimljivo je da ste vi po zanimanju medicinska sestra, a ne spisateljica pa predstavite nam svoje zanimanje i kako se postaje? Je li teško?

U Koromačnu sam završila osnovnu školu, a zatim sam otišla u Pulu u Medicinsku školu i živjela u đačkom domu. Zanimanje medicinske sestre je zanimljivo. Nije toliko teško ako to volite. Od malena sam htjela postati medicinska sestra.

Nika: Svoju prvu zbirku pjesma Naše i tonci, navade i užonci izdali ste  tek prije nekoliko godina pa nas zanima kada ste počeli pisati pjesme?

Već kao petnaestogodišnjakinja kada sam krenula u Pulu u medicinsku školu, pisala sam svoje prve pjesme. U početku sam pisala ljubavne pjesme jer je to doba kad se zaljubljuješ, kad imaš prve simpatije, kad upoznaš prve prave prijatelje. Pisala sam o svojim prijateljima i učiteljima i to se još uvijek čuva u arhivi medicinske škole. Poslije sam počela pisati na dijalektu. Pjesme sam kazivala na raznim susretima pjesnika, večerima poezije i u radio emisijama Radio Labina, ali svoju prvu zbirku Naši tonci, navade i užonci izdala sam tek 2013. godine.

Nika: Što znači navade, tonci i užonci?

To bi u prijevodu značilo Naše navike,  plesovi i običaji.

Fata: Posvetili ste zbirku unučici. Možemo li čuti  pjesmice posvećene vašoj Nini? Je li ona sad narasla?

Moja unučica je zaista kao moja medežija, kako kažemo na dijalektu, lijek za moju dušu. Ona, njezino veselje uzvukli su me iz tuge. Veselim se svakom našem susretu. Sada je već u šestom razredu, a kad je bila mala, najbolje sam se osjećala kad bi me svojim ručicama zagrlila.

Nika: Posvetili ste neke pjesmice djetinjstvu, ispričajte nam neku dogodovštinu iz tih dana.  Koliko se razlikuje način života ako usporedite s današnjim načinom života nas - djece? 

Neopisivo se razlikuje. Više smo se družili, igrali smo se svi zajedno, od najmlađega do najstarijega u selu. Sve smo dijelili, kupali smo se zajedno, jeli zajedno. Nikad se nismo svađali, svi smo sve dijelili i pazili jedan na drugoga. Danas su djeca dosta na mobitelu.

Fata: Kada vam je naša učiteljica Dragana rekla da smo izmislili priču o djevojčici i biciklu, odmah ste nam napisali dvije pjesmice o biciklu. Možete li nam , nakon što ih čujemo, ispričati o svojem prvom biciklu ako se sjećate i jeste li ga uopće imali.

Baš tako kako sam napisala u pjesmi Prva bicikleta va sele, jedan je dječak u selu dobio prvi bicikl i svi smo se vozili na njemu (to je bilo prije šezdesetak godina). Tata mu je poslao bicikl s broda na kojem je radio jer tada su većina muškaraca u selu radili na brodu kao mornari.

Poli butegi je druga pjesma o jednom starom zapuštenom biciklu naslonjenom ispred jednog zida pored trgovine u Raši koja mi je prizvala sjećanja pa sam se htjela obratiti vlasnicima da ga urede jer u mojoj mladosti je bicikl značio pravo bogatstvo.

Nika: Spominjete Radio Labin pa bismo rado čuli tu pjesmu. Kako je nastala?

Pjesma je posvećena mojem dragom prijatelju Josipu Pinu Knapiću i njegovoj emisiji na Radio Labinu posvećenu tradiciji i lokalnom govoru u kojoj sam i ja sudjelovala, a često zajedno sudjelujemo na raznim pjesničkim večerima.

Fata: U Raši živite već dugi niz godina. I neke pjesmice posvetili ste vašem mjestu, Raši. Da čujemo.

U Raši živim i stvaram već puno godina. Radila sam i kao medicinska sestra u Domu za umirovljenike i u Domu zdravlja. Imam puno pjesama o Raši. Nisam sve donijela.

Nika: U pjesmama spominjete  ljubav, koliko je ljubav važna u životu? Molim vas da čujemo vašu pjesmu Amor.

Ljubav je u životu važna kao i jelo i piće. Kad se dogodi ljubav, sve se promijeni. Poslije osnuješ obitelj. U  pjesmici Amor pisala sam o svojoj prvoj ljubavi koja mi je ostala u sjećanju. Prve ljubavi ti uvijek ostanu u sjećanju.

Fata: Za kraj, što biste nam poručili, nama djeci, što je najvažnije u životu?

Budite si dobri, pomažite si jedan drugome, dijelite sve što imate i volite se.

Nika i Fata: Hvala Vam na gostovanju i na ugodnom druženju.